Overlanding patagonijskom stepom

U zadnjih 6 dana prešli smo oko 2000km da bismo od Ushuaije stigli na sjever, do Esquela. Za istu udaljenost su nam prema jugu trebala dva mjeseca. Zašto smo se sada tako požurili? Nekoliko je razloga.

Prvo, na jug je stigla zima. Odnosno kalendarski je stigla jesen, ali je, kažu, ove godine neobično hladna. Pa nam je tako zadnji dan u Ushuaiji paduckao snijeg, da bi, dan nakon što smo otišli, zapadao pošteno. A mi se nešto baš i nismo zaželjeli zime.

Drugo, put nazad vodio nas je kroz patagonijsku stepu. Super je ta stepa kada je prvi put vidiš. Neobično je. Žutilo do kuda pogled seže. Ni jednog drveta na vidiku. Pa se prvi dan oduševiš. Wow kako je fora. Pa drugi dan misliš a ok, fora je, ali malo je dosadno. Treći dan se već pomalo vrpoljiš u autu od dosade. Četvrti dan zijevaš. Peti već lagano hvata depresija... Kamo god pogledaš žuto. I crno. I plavo. I vjetar. Samo žutilo, cesta i ti. I guanakosi. Tu i tamo pokoji nandu. A ponekad prođe i auto.

Treće, prema jugu smo se vozili rutom 40, nazad smo krenuli uz atlantsku obalu, rutom 3. Za promjenu. Najveća atrakcija atlantske obale su kolonije pingvina koje se mogu naći na nekoliko lokacija. Ali kako smo mi kasnili u dolasku, svi su nam pingvini, osim onih na Tierri del Fuego, već pobjegli na sjever. Pa smo i mi krenuli za njima.

Četvrto, bježi nam vrijeme. Već smo 9 mjeseci na putu, mama kaže da bi se nekada trebali i doma vratiti, a Argentina je ogromna. Tek smo je zagrebli. Pa idemo požuriti vidjeti najbolje dijelove.

Da ne bi samo mi patili od stepske depresije, prilažemo vam vizualnu reprezentaciju stepe.

7.2. zaputili smo se prema sjeveru. U Esquel smo stigli jučer, 12.4. 5 dana smo putovali, jedan dan smo odmarali na pola puta.

Stepa svuda, stepa oko nas. I lijevo...

...i desno...

...i u daljinu.

I znakovi nam govore da vjetar koji puše nije iznimka nego pravilo.

Guanakosi su posvuda, oni stepu vole...

...kao i nandui.

A ni Hondica nije imala prigovora. Osim na vjetar.