Nas dvoje odraslih oboje smo poprilični introverti i komunikacija nam ne ide tako lako kao drugima. Što cijelo putovanje čini dodatno izazovnim.

No unatoč našim ograničenim sposobnostima za uspostavu komunikacije, putovanje su nam ipak obogatila neka nova poznanstva. Iako se nama ovako na prvu činilo da su Kolumbijci i Argentinci najsrdačniji i najotvoreniji, na kraju su svi ljudi s kojima smo ostali (i ćemo, nadamo se, ostati) u kontaktu iz Čilea!

Obzirom da ne znam da li ljudi žele imenom i prezimenom biti prozvani, spomenut ću ih samo imenom

- Obitelji koja se prije nas uputila na ovakvo putovanje sa ne jednim, ne dvoje, nego troje djece zauvijek ćemo biti zahvalni što su nas upoznali sa overlandingom i pomogli da započnemo avanturu života! Jelena, i Gorane, nadam se da ćemo se upoznati i uživo, Jordan nam je na listi želja

- Zahvaljujući njima saznali smo da se južno od Santiaga nalazi jedna mala oaza po imenu El Rincon. Stupili smo u kontakt s vlasnicom, Carlom, i odlučili stati na par noćenja na putu prema jugu. Nismo tada ni slutili da će nam to biti jedna od najdražih uspomena sa putovanja i da ćemo tamo steći nove prijatelje! Američko-argentinski par i njihovo dvoje djece su nas ugostili kao da se znamo već sto godina, B-bot je uživao u igranju, mi u finoj klopici i razgovoru. Ekipa, nadamo se da se vidimo opet, na kojem god kraju svijeta!

- Opet zahvaljujući Jeleni i Goranu, u Santiagu smo upoznali Antonia, dušu od čovjeka, kojem ćemo zauvijek biti dužni za to kako nas je ugostio. Vidimo se iduće godine u Hrvatskoj!

- Antonio nas je pak povezao sa svojim prijateljima u Puconu, koji su nas istog trena pozvali na druženje koje su baš taj dan organizirali!

- Iako je jako teško izabrati koji nam je dio puta bio najdraži, nekako se po svemu ipak putovanje po Carreteri Austral ističe iznad svega drugoga. Sa Carretere smo se vratili bogatiji za poznanstvo sa predivnom čileanskom obitelji, s kojom smo podijelili friško ulovljenu ribu. Ostali smo u kontaktu i pozvali su nas u svoj dom u Santiagu i počastili najfinijim cevicheom kojeg smo ikada probali (a probali smo ih puno). Rastanak je bio emotivan...

- Na sjeveru Čilea živi puno potomaka Hrvata (kao uostalom i u ostatku Čilea). Tražeći smještaj u nekom mjestašcu usput, naišli smo na hotel imena Skitniza. Kažu oni, to je hrvatska riječ za Viajera. N je inzistirao da im se javimo i odsjednemo kod njih. Na naše iznenađenje, gospodin Juan Antonio je reagirao izrazito pozitivno, supruga mu je kćer hrvatskog doseljenika sa Raba i vole pričati o Hrvatskoj, koju su već nekoliko puta posjetili. Po dolasku u hotel pozvali su nas na večeru kod sebe doma! Lucia je pripremila večeru koja nas je podsjetila na bakinu i razbila predrasude o tome kako hrana u Čileu nije baš nešto. Izgleda da Čileanci doma pripremaju puno bolju klopu nego po restoranima! Lucia ima obitelj na Rabu, koju posjećuje, pa se možda još i sretnemo u Hrvatskoj.

- I na kraju, a možda je trebalo biti i na početku, našem Bračaninu Alenu, njegovoj supruzi Carol i njenoj obitelji smo zahvalni što su nas upoznali sa Santiagom, Čileom, čileanskom gostoljubivosti. Alen nas je spasio kada smo u 5 ujutro, mrtvi umorni sletili u Santiago. Predugo bi bilo nabrajati za što smo sve njima dužni. Vidimo se iduće godine na Braču!

Bilo je tu još nebrojeno puno usputnih kontakata. Na argentinski asado u svoj dom su nas pozvali naši domaćini u Buenos Airesu, dvoje Argentinaca nam je pomoglo kada smo gumu probušili na sjeveru Argentine (i jako nam je žao što nismo razmijenili kontakte), mnogi hostovi kod kojih smo spavali su bili puno više nego samo hostovi, Nizozemci su nam posudili svoj starlink da se spojimo na internet i ispunimo taj jedna papir koji nam je falio, ... Čudesno je zapravo koliko na svijetu ipak još uvijek ima divnih ljudi. Plaše nas svi sa tom Južnom Amerikom kao da tu žive samo divljaci. Mi, eto, ni jedno neugodno iskustvo nismo imali. Štoviše, sva su bila super pozitivna. Samo pamet u glavu, malo opreza i opušteno.