Na kraju svijeta

Danas smo se dovezli na kraj svijeta. Nema dalje.

Točka do koje smo danas došli je najjužnija točka na svijetu do koje se može automobilom i na bucket listi je svakog pravog overlandera. Mi baš nismo pravi overlanderi nego samo oportunisti, ali svakako nismo mogli propustiti priliku da, kada smo već došli do Ushuaije, pređemo još tih dodatnih 100 i nešto kilometara, potrošimo dan i ponešto goriva, i poslikamo se na kraju svijeta.

Može se pješice još južnije, dva dana hodanja i dođe se do svjetionika na kraju svijeta. Može se i brodom na Antarktiku. Mi smo se zadovoljili ovim. Za sada.

Što smo pronašli na kraju svijeta pogledajte na slikama.

Vožnja od Ushuaije do kraja svijeta trajala je oko 3 sata po relativno dosadnoj cesti. Dio puta ide uz more i taj dio nam se najviše svidio. Stali smo protegnuti nogice i baciti oko na zaljev.

Bili smo na ekvatoru, na nultoj točki, evo nas sada i na najjužnijoj.

Gdje staje cesta počinje poluotok Mitre, po kojemu se može šetati, uz upozorenje da službene staze ne postoje i da se ide na vlastitu odgovornost. I po ljepše vremenu nego što je bilo danas.

Pogled prema kraju poluotoka.

Na kraju puta dočekalo nas je i jedno iznenađenje. Kaže ovdje da su 1912.-13. godine svoj dom ovdje našli trojica Hrvata. Bilo kuda Hrvat svuda. Dok smo se mi tu naslikavali naišao je i deda koji tu živi. Sa osmijehom je rekao da nije Hrvat, da je prenizak za to. Ali vlasnik estancije je hrvatskog porijekla, djed mu je došao iz Hrvatske. Znali smo i prije nego smo došli da u Ognjenoj zemlji ima puno potomaka hrvatskih doseljenika, ali nismo očekivali da je posjed na kraju svijeta u hrvatskim (ok, uvjetno rečeno) rukama.