Kako smo je mi doživjeli?

Kolumbija je ogromna. OGROMNA. Više nego dva puta veća od Francuske. Mi smo u dva mjeseca vidjeli samo mali komad Kolumbije, tako da bilo kakvo planiranje posjete treba odmah ograničiti samo na dio zemlje, inače ćete se ubiti od transfera i žurbe. A ionako nema šanse da se vidi sve u dva, tri tjedna, Kolumbijci je ne obiđu za cijeloga života.

A Kolumbijci putuju jako puno. Od kada se Kolumbija otvorila za turizam, i lokalni turizam je buknuo. Gdje god smo bili, svugdje je bilo više lokalnih turista nego stranaca

Turizam u Kolumbiji je doživio bum prije 8-10 godina i to je stvarno bio bum. Sva turistička infrastruktura izgleda kao da im je turizam glavni izvor prihoda već desetljećima, a ne jedva jedno.

Aviokarte za lokalne destinacije su jeftine, ako nemate hpretinu prtljage (kao što smo mi imali) tako da je bolje birati avion nego bus. Bus je jeftiniji, ali putovanja traju doslovce satima. A nakon što smo vidjeli kako busevi voze, nije nam ta opcija ništa privlačnija.

Mi smo veći dio vremena imali rentan auto. Rentati ili ne bilo je pitanje s kojim smo se borili. Nije nam žao što smo se odlučili za tu opciju. Bili smo fleksibilni i samostalni, a rentanje na mjesec dana nije nam puno utjecalo na budžet (imaju povoljne ponude za mjesečne ugovore). Ceste su svakakve. Od dosta dobrih dvotračnih, ali zavojitih, do brdskih, uskih, s rupama, odronima, … Voze isto svakako. U Medellinu pristojno, na obali suludo. Motori su posvuda i možda su i najveći problem jer ih ima na tisuće, izlijeću sa svih strana i treba jako paziti na njih. Ako rentate auto, uzimanje punog osiguranja preporučujemo od srca.

Vozi se uglavnom polako jer su ceste loše i gužve su. Najveća brzina koju smo postigli (i to par puta samo) je 80km/h. Ipak, imaju dosta saobraćajki zbog preticanja po zavojima, što je i najrizičniji dio vožnje po Kolumbiji.

Na motorima se prevozi sve. Od beba, po troje djece odjednom, pasa, stoke, proizvodi svih vrsta, sve moguće i nemoguće. Obzirom na to kakve su ceste u velikom dijelu ruralne Kolumbije, nije ni čudno.

Nitko nikada ne staje na zebri. Cestu se prelazi na silu i gdje stigneš.

Grad od 500 tisuća stanovnika Kolumbijci smatraju malim gradićem

Bioraznolikost je nevjerojatna, kažu da je druga zemlja na svijetu po bioraznolikosti (ne znam koja je prva). Ima preko tisuću vrsta ptičica, cvijeća svih mogućih vrsta, bilja, voćaka, i svih tipova klima. Tako u zemlji možete naći pustinje, džunglu, andsku šumu, oceane, karipsko more, paramo (ne znam kako se ovo zove na hrvatskom). Voćke im dozrijevaju cijelu godinu, kao i kava i kakao.

Glavni (legalni) izvozni prozvod je kava i ima je posvuda. Najpoznatiji po uzgoju kave je tzv. Eje cafetero („os kave“). Kažu da od tamo dolazi najkvalitetnija kava, ali ima je po cijeloj zemlji, na određenim nadmorskim visinama. U zadnje vrijeme se jako povećava uzgoj avokada jer je ekonomičniji, donosi veće prihode od kave i postoje određene bojazni da će u nekom trenu prešišati kavu.

Iako imaju vrhunsku kavu, njihov „tinto“, kako zovu kavu, nije najvrhunskija kava koju smo ikada probali, više podsjeća na razrijeđenu američku kavu. Ali ako naiđete na mjesto koje pravi espreso ili kavu iz moke, to je pravi okus kave. Kolumbijska kava je arabica i malo je kisela i ne tako jaka kao robusta.

Jede se jako puno mesa. Posvuda se roštilja meso, vise kobasice, vrte se pilići. Ja volim meso, ali je čak i meni bilo malo previše. Ali ima i ribe, a voće je vanserijski fino. Banana i ananas u Kolumbiji nemaju veze s bananom i ananasom koji kupimo doma. A osim toga imaju još raznog drugog voća, nismo svima ni zapamtili ime. Ono što nam se jako svidjelo su sokovi od marakuje i njenih srodnika, skoro svaka pokrajina ima svoju vrstu passion fruita. Sokići i kolači su mljac.

Osim motora, Kolumbija je prepuna pasa lutalica. Gdje god da sjednete u restoran, pridružit će vam se barem dva, tri psa. Svi su jako simpatični, miroljubivi i pristojni.

Kod nas je Kolumbija na lošem glasu i sve što većina ljudi zna o Kolumbiji je ono što su naučili iz Narcosa. Kolumbija je toliko više od toga, a ljudi su u Kolumbiji iznimno dragi, simpatični, uvijek spremni pomoći. Nigdje do sada nismo naišli na toliko random ljudi koji su nam izašli u susret i pomogli kada smo nešto pitali. Zaustavili smo npr. u Medellinu, koji je ogroman grad, a gradovi obično nisu na glasu po ljubaznosti, jedan par samo da ih pitamo gdje možemo nabaviti karticu za metro. Čovjek je izvadio karticu iz novčanika, dao nam je, pokazao kako da je napunimo, koristimo i uputio nas u kojem smjeru trebamo ići. Ovako nešto smo očekivali u Sri Lanci, koju su nam svi nahvalili, ali je naše iskustvo potpuno drugačije i cijelo vrijeme tamo smo imali osjećaj da nas gledaju kao hodajući bankomat. U Kolumbiji i na najturističkijim mjestima nisu prenapadni. Pristojni „no, gracias“, smiješak i odlaze svojim putem. Čak i u Cartageni, gdje definitivno ima najviše prodavača koji vam pokušavaju uvaliti sve što stignu.

Naše iskustvo s Kolumbijom bilo je, srećom, samo pozitivno. Treba ipak imati na umu da nisu svi dijelovi Kolumbije jednako sigurni. Najbolje je slušati lokalce, pitati za savjet kamo ići, kamo ne, kako se ponašati.

Croacia? Luka Modrić!

Ne bi to bilo pravo putovanje da nismo posjetili i bolnicu. Bolnice su im svjetske, ali i koštaju ako nemaš osiguranje.

Kolumbijska politika je kompleksna i malo Kolumbijaca želi razgovarati o prošlosti. Mi smo se u početku trudili pokopčati situaciju, ali smo u nekom trenu jednostavno odustali i uživali u prirodnim ljepotama zemlje. Ostaje nam nadati se da će situacija i dalje ostati stabilna jer se planiramo za par godina, kada B-bot poraste, vratiti i obići dijelove koje sad nismo (Amazona, Guajira, Cano cristales, …)

Veći gradovi su nam uglavnom bili bezveze, sela su nam se puno više svidjela. U selima je šareno, sigurno, ljudi pozdravljaju na cesti. Iznimka su Medellin, koji je manje-više svima super i Bogota, za koju su nam svi rekli da je užas, ali nama se svidjela. Bogota je ogroman grad, od preko 8 milijuna stanovnika, i definitivno nije svaki kvart Bogote za poželjeti. Ali ima predobrih kvartova, prepunih super parkova.

Većina sela ima besplatan wi-fi u glavnom parku!!

WCi su posvuda jaaaaaako čisti.

Kolumbija je generalno jako, jako raslojena. Ogromne su razlike između onih najbogatijih i onih najsiromašnijih. Hrvatska je mala beba za njih po tome. Oni koji imaju novaca mogu u Kolumbiji živjeti puno bolje nego kod nas (barem smo mi takvog dojma). Oni koji nemaju, žive jako loše. Raslojenost se najbolje vidi u gradovima, gdje su velike razlike od kvarta do kvarta pa tako ima svega, od slammova, do kvartova koji izgledaju znatno bolje i nude puno više nego bilo koji dio Zagreba.

Iako je Kolumbija relativno jeftina zemlja, mi smo potrošili puno više novaca nego smo očekivali. Može se potrošiti manje, ali finiji smještaji i finiji restorani koštaju poprilično. U prosjeku smo smještaj plaćali 70 eura/noć s doručkom. To je puno, ali treba uzeti u obzir da smo se par puta počastili smještajima od 100tinjak eura/noć, koji bi nas u Hrvatskoj koštali duplo više. Također treba uzeti u obzir i da plaćamo za troje jer uvijek tražimo tri kreveta obzirom da je naš petogodišnjak veličine desetogodišnjaka

Ono gdje smo mogli uštedjeti, a nismo dovoljno, je hrana. Jeli smo uglavnom vani i često smo se počastili finom klopom. Da bi uštedjeli na hrani, treba jesti njihov gotovi ručak, „almuerzo“, čije se cijene kreću od 3 do 5 eura i uvijek uključuje juhu, sok i glavno jelo (protein po izboru, riža, salata, platano – banana koja se peče, ponekad krumpiriće, yucu, varijacije na temu). Ako želite kuhati doma, treba kupovati po većim dućanima tipa Ara, Exito, Carulla jer mali lokalni dučanćići imaju loš izbor, čak i voća (za koje smo očekivali da će ga biti na svakom koraku, obzirom da raste na svakom koraku). Cijene u dućanima su ok za lokalnu hranu, bilo što iz uvoza (npr. španjolski pršut) košta kao kod nas.

Ako ste ljubitelji vina, nećete se usrećiti u Kolumbiji. Kako su nam rekli, imaju ukupno 6 proizvođača vina i ako sam dobro shvatila, nitko od njih ne izvozi. Vino definitivno nije kolumbijski proizvod. Tinto je u Španjolskoj riječ za crno vino. U Kolumbiji se tako obraćaju svome blagu, kavi

Ali zato imaju skroz OK pive, od ovih nacionalnih kao što su Žuja i Karlovačko, pardon, Club Columbia i Agila, do craft pivica kvalitete sumjerljive europskim

Kolumbijci su generalno jako protiv drogiranja, posebno protiv kokaina i dosta su intenzivno protiv cijele narko priče jer im je jako utjecala na imidž. Ali zato se neke druge supstance dime na sve strane.

Pablo je persona non grata i većina Kolumbijaca ne podržava turizam koji se temelji na obožavanju liak i djela dotičnog.