Uspon na Mirador Base Torres

#chile #patagonia #overlanding #parquenacionaltorresdelpaine #miradorbasetorres

Uspjeli smo! Bilo je teško, ali vjerovali smo da mi to možemo i u petak (22.3.2024.) smo dali 110% od sebe i postigli smo svoj hat-trick, osvojili smo i treći veliki mirador Patagonije!

Da podsjetimo, negdje oko uspona na prvi ventisquero bili smo jako sumnjičavi oko svoje planinarske budućnosti, obzirom da se ne uspijevamo ujutro probuditi na vrijeme: https://tinyurl.com/ventisquero.

Vrlo brzo iza toga ipak se ohrabrujemo i odlučujemo na stazu od ukupno 13km, do tada najveći B-botov uspjeh: https://tinyurl.com/villacerrocastillo.

Dani su nam dalje u Patagoniji često ispunjeni šetnjama i nabijanjem kondicije, da bi sve to kulminiralo u Argentini usponom do Lagune de Los Tres i fenomenalnim pogledom na Fitz Roy: https://tinyurl.com/fitzroybbot.

18.3.2024. napokon stižemo i do Puerto Natalesa, gradića kojeg mnogi koriste kao bazu za posjetu Nacionalnom parku Torres del Paine, uz pustinju Atacamu vjerojatno najveću atrakciju Čilea. A jedna od glavnih atrakcija parka su, naravno, Torres del Paine. Iako se tornjevi vide i iz podnožja parka, najveća je fora popeti se do njihove baze i pogledati ih izbliza.

Škicamo te tornjeve od kada smo zašli u Patagoniju, svi se hvale kako su se popeli, Čileancima je to najveća želja života i svi su jako ponosni kada uspiju. Penje se gore i mlado i staro, svih kilaža i oblika, ali nikome nije lako. Interneti su puni informacija koje daju naslutiti da je to najteži od tri uspona.

Nakon što smo bez problema odradili Lagunu de Los Tres u El Chaltenu, naše samopouzdanje je drastično naraslo i ni malo ne sumnjamo u to da fizički možemo odraditi taj hike od cca 20km (oba smjera). Kondicija nam se značajno popravila u zadnjih cca dva mjeseca, B-bot se iskazao kao najbolji planinar od nas troje, Patagonija je pokazala da i kroničnog kljakavca (your's truly) može ubaciti u kakvu takvu kondiciju.

Međutim, dok je kondiciju (čini se) relativno lako (pobogu od kud mi ta rečenica??) nabiti svakodnevnim hodanjem čak i iza 40te godine života, želju za dugim spavanjem čak ni Patagonija iz nas nije izbila. Problem uspona do TDP-a je što je početak staze udaljen od Puerto Natalesa, gdje smo bili smješteni (kao i svi smrtnici koji ne mogu izdvojiti 300 do 500 eura za noćenje u nacionalnom parku) oko 150km jako loše ceste. Što u satima iznosi oko 2h. Što bi značilo da bismo iz topline svoje kabanje trebali krenuti najkasnije u 7 ujutro, a to pak znači da bi se trebali probuditi barem sat ranije i da bi se nakon silaska s brda trebali voziti još 2 sata natrag. Dovoljno se poznajemo da znamo da od toga ništa.

Ali čekaj! Pa imamo mi carpu od teche, nismo ga bez vraga platili X soma dolara! Dragi ljudi nacionalnog parka dopuštaju da se u kamperima (ili šatorima na krovu auta) prenoći na parkingu na početku staze. Pričekali smo da nam se vrijeme malo smiluje, odčekirali se iz naše tople kabanje i podigli čergu podno najpoznatijih čileanskih tornjeva. I ujutro laganini krenuli u šetnjicu. A odmah po pvratku se protegnuli u našem šatorčiću i usnuli snom pravednika, sretni što smo odradili i posljednji teški hike.

Brojke: cca 20km, od toga većim dijelom uspona, od toga nešto kilometara pentranja po velikom kamenju. Krenuli u 9 ujutro, do tornjeva stigli nešto iza 14h, tamo proveli gotovo 2 sata i u povratku odčilali oko pola sata u kampu na sredini puta. B je ponovno bio najmlađi sudionik ovog do sada najnapučenijeg uspona.

Kako je bilo u usporedbi sa ostala dva uspona? Ovisi koga pitate. Meni je bilo najteže, B i N kažu da im je bilo najlakše. B je nazad skakutao nizbrdo i ohrabrivao mene: „Bravo mama, uspjela si doći do ovdje! Sigurno možeš još malo!“.

Naša carpa dobila je najbolji pogled Čilea.

Tornjići u zalazak. Ljudi se dižu u 3-4 ujutro, da bi došli do miradora prije izlaska sunca jer je izlazak navodno spektakularan. Ali mi nismo ti ljudi. kao što smo već naučili.

Nemamo slika uspona. Dečki na vrhu. Ni ovdje nema graha.

Ali ima snijega!

Naravno da smo se naslikavali, nismo se valjda džaba penjali.

Teško je naći mjesto gdje se ne vidi i tisuću naših prijatelja koji su se penjali sa nama, ali nekako smo se izborili za svoj kamen.

Naravno selfie. Pomalo blijed.

Uzajamno smo se za slikanje užicali sa čileanskom tročlanom obitelji. Njihov najmlađi član ima 8 godina.

Prisluškivala sam razgovor jednog vodiča sa grupom koju je vodio. Rekao je da je najviši zapravo ovaj lijevi toranj, ali zbog perspektive srednji izgleda viši.

Malo detalja.

Stijene su cvenkaste, zato super izgleda kad ih obasja izlazeće sunce.

Na putu prema dolje... A ovuda smo došli i gore.

Još jedan pogled prema tornjekima.

Pa nastavljamo prema dolje.

Pogled na kanjon pored kojeg smo šetali.

Po dolasku u dolinu ukazuje nam se pun mjesec koji, ovaj put, nije imao nikakvog utjecaja na kvalitetu našeg sna. Nakon 20 km hodanja spavali smo svi troje kao male bebe.