Argentina - Ruta 40

Ko o čemu, mi o cestama. Završili smo prije par dana sa najpoznatijom čileanskom cestom, prešli u Argentinu i ubrzo stigli do najpoznatije argentinske ceste, rute 40.

Ruta 40 u Argentini je nešto kao ruta 66 u SAD-u, osim što je 40tka još uvijek živa i u upotrebi cijelom svojom dužinom, koja iznosi 5224km. To je čini ne samo najpoznatijom nego i najdužom argentinskom cestom. Spaja sami jug Argentine, Cabo Virgenes, sa njenim sjeverom na granici s Bolivijom. Prolazi paralelno s Andama kroz 21 nacionalni park, prelazi preko 18 rijeka i diže se u pokrajini Salta na gotovo 5000 metara nadmorske visine, što je čini najvišom cestom svijeta van Himalaje.

Veći dio rute 40 je asfaltiran. Mi smo, ipak, jučer i danas prešli njenih 73 kilometara makadama poznatih kao Los 73 malditos ("prokleti"). Nakon što smo se zadnjih mjesec dana vozili isključivo po makadamu, osim preko mostova, nismo uspjeli dokučiti po čemu je baš ovaj makadam dobio tako oštar nadimak. Makadam ko makadam, cesta je znatno šira od Carretere Austral i gotovo cijelim putem poprilično ravna. Nema velikih uspona, nema oštrih zavoja. Sreli smo i malog pežoića kako suvereno piči po njoj. A promet je toliko rijedak da poneki auto naiđe tek svakih 15-20-30 minuta.

Najveću opasnost u vožnji po ruti 40, njenom asfaltiranom i neasfaltiranom dijelu, u ovom dijelu zemlje, čine guanacosi. Malo malo i evo jednoga, dvojice pa čak i krdo. Stoje pored ceste, pasu travu, a onda naiđe auto i guanaco hoće lijevo, hoće desno, gleda te u oči i hop na cestu. Pa je tako rub ceste pun kostura prerano stradalih guanacosa, inače ful simpatičnih i smiješnih životinja.

Druga nezgodna stvar je vjetar kojeg slobodno možemo izjednačiti s burom, ako nije i gori. Puše neumorno, kažu gotovo uvijek u ovom dijelu (što je razlog i zašto privremeno odustajemo od kampiranja).

Mi smo za sada od ulaska u Argentinu prešli u dva i pol dana oko 630km, što nam je rekord u zadnjih dva mjeseca. A razlog je, kako bi naši prijatelji Amerikanci rekli, "nothingness". Voziš se voziš i voziš kroz tu stepu, lijevo je žuto, desno je žuto, i tako kilometrima, desecima kilometara, stotinama kilometara. I u to žutilo utopljeni guanacosi i tek pokoji nandu. Za razliku od toga, na Carreteri Austral je svakih par kilometara bilo neto super za vidjeti!

Od granice do El Chaltena.

Simpatični guanaco.

I pokoji nandu. Oni su plašjiviji i na vrijeme krenu bježat s ceste.

Fatamorgana je bila luda. B-bot je mislio da je to stvarno voda na cesti.

Hondica je ipak stradala za vrijeme snimanja nekih od filmića. Međutim, nije ju glave došla maldita dionica nego neki sasvim drugi makadam. Srećom, 2/3 naše male ekspedicije čine vrsni majstori koji su pokazali da nema ništa što oni i malo izolirke ne mogu popraviti!