Deda i baka u Čileu
6.11., s danom kašnjenja zahvaljujući KLM-u i turbulencijama nad Brazilom, na aerodromu u Santiagu dočekali smo najdraže i dugo očekivane goste. Uspjeli smo do Južne Amerike dovesti dedu i baku!!
15.11. smo se rano probudili, dan prije napravili natpis, pratili njihov let da bi ujutro primili poziv. Zapeli su u Buenos Airesu. Avion je prošao kroz takve turbulencije da su ga odlučili prizemljiti i ne nastaviti put prema Santiagu (potpuno nevezano, trenutno guglam kako se vratiti u Europu morskim putem ). Nakon ponešto nervoze pa malo zivkanja okolo uspjeli smo dogovoriti hotel u BA pa su tako dedabaka neplanirano imali i noćenje u Buenos Airesu i stekli odličnu priču za uz vino i gitare.
Kako su dedabaka veliki ljubitelji, a i proizvođači vina, tokom njihove posjete smo se fokusirali na posjete vinarijama u Čileu i Argentini. Vinsku monotoniju razbili smo brzim razgledavanjem Santiaga i kratkom posjetom Valparaisu i Vini del Mar. A ni vožnja između Čilea i Argentine nije razočarala, krajolici su neopisivi i svakako vrijedni utrošenih sati.
Kada smo počeli istraživati kako doći od Santiaga do Mendoze, grupe na fejsu u kojima smo se interesirali bile su žestoko protiv te vožnje jer je duga i zavojita i jer je, navodno, komplicirano rentati auto pa prelaziti granicu. Bullshit. Srećom smo dobili i koristan savjet pa smo za rentanje kontaktiralI Eoconorent, koji je čini se vrlo dobro ispraksiran sa prelaženjem granice rentanim autom i u par dana su nam sredili sve papire. Prelazili smo u oba smjera u tjednu, čekanja su bila oko 2h. Cesta prolazi kroz Ande i pruža nezaboravno iskustvo.
Napokon su sletili! Dočekujemo dedabaku/abuelitose kao pravi profesionalci!
Dobrodošli u Čile!
Dedabaka su u Buenos Airesu uspješno odradili jet lag pa smo odmah prvi dan nakon klope otišli do Costanera tornja, sa svojih 62 kata najvišeg tornja Južne Amerike.
Idući dan, i jedini puni dan u Santiagu, obzirom da su dedabaka dan izgubili otkazivanjem leta, iskoristili smo za pravi turistički sightseeing Santiaga. Na žalost vrijeme nas nije poslužilo, ali na sreću to je bio i jedini tmurni dan u naših sada već više od dva mjeseca u ovim krajevima. Uspinjačom smo se prvo popeli na Cerro San Cristobal, jednu od najsturističkijih destinacija Santiaga.
Gore nas je dočekao pomalo tmurni pogled na grad.
Sljedeće prijevozno sredstvo bila nam je žičara, kojom smo se spustili na drugu stranu, u podnožje brda. Cerro San Cristobal dio je gradskog parka Santiaga, jednog od najvećih urbanih parkova na svijetu.
Iz žičare smo imali priliku svjedočiti ne tako sjajnim prizorima Južne Amerike. Iako je Čile možda i najrazvijenija zemlja ovog kontinenta, i tu je, kao i u Kolumbiji i Ekvadoru, velika razlika između siromašnih i bogatih pa se tako u gradu može naći svega, od siromašnih kvartova sklepanih kućica do bogatih kvartova kakve nemamo doma.
Po silasku sa žičare uhvatili smo hop on hop off bus, koji nas je provezao raznim dijelovima Santiaga, pa i po njegovim najbogatijim kvartovima, kao što je ovaj sa slike. Vozeći se ovim dijelom Santiaga mogli bi se zabuniti i pomisliti da ste se teleportirali u New York.
Sišli smo iz busa da napravimo pauzu i ulovimo selfie na Plaza de Armas, glavnom trgu Santiaga.
Plaza de Armas je tipični trg u španjolskom stilu, u sredini je parkić, a okružen je zgradama iz kolonijalnog doba, kao što su pošta, katedrala, muzeji...
A tu su i momci u plavom, zlu ne trebalo.
Malo prije nego smo stigli, u Santiagu su se održavale Juegos Panamericanos, nešto kao američka Olimpijada.
